Povratak

Bliži se. Bliži se Leoninih velikih 6 mjeseci. Njoj je svejedno imala ona 5 mjeseci i 20 dana ili 6 mjeseci i 10 dana. Meni, s druge strane, točno 6 mjeseci njena života, ni dan više ni manje, označava kraj porodiljnog dopusta i povratak na posao. Period koji nas čeka neće biti nimalo lak, ali mi smo dvije velike cure i sigurna sam da ćemo se već nekako snaći. A tu je i tata, nismo same.

Pitanje koje su mi često postavljali ljudi koji me poznaju (a i oni koji me ne poznaju baš najbolje) je: Pa zašto se vraćaš raditi? Zašto ne ostaneš cijelu godinu kući s njom kad ti je već država dala? Drugo pitanje koje su mi većinom postavljale žene, dosta hladnokrvno moram priznati, glasi: Je l’ ti teško?
Ma kakvi… ludilo mi je. Baš jedva čekam ostaviti svoje dijete i otići na posao. Za vas koji niste prepoznali ovaj jezični izraz, radi se o sarkazmu. Naravno da mi je teško. Pa to je moja mala beba. ”Pa zašto onda ideš Elena?” – ponoviti će neki od vas u sebi – jer moram.

Razloga je više, zanimljivo materijali razlog je negdje na dnu liste.

  1. Ja sam osoba koja, od kad zna za sebe, iliti od srednje škole, radi. Radila sam sezonski, radila sam na fakultetu kroz cijelu godinu, svake godine, dok nisam završila studij. Onda sam se zaposlila (ono za ozbač) i nastavila raditi (i to u struci), zatim sam dala otkaz i prešla u tvrtku u kojoj i dan danas radim. Znači ja sam, realno, zaposlena već nekih 13 godina. Prvo po par mjeseci, a onda, zadnjih 10 godina tijekom cijele godine. U radu je spas, rekli bi neki, i ta se izreka zaista odnosi na mene. Ja bez posla jednostavno ne mogu, gubim razum, gubim smisao, gubim sebe. Posao i rad dio su mene i mog postojanja, definiraju me, kao što nekoga definira umjetnost, tako mene definira rad. Smatram se i dosta marljivom osobom, volim učiti, volim nove zadatke i projekte. Dinamična sam osoba. Možda previše organizirana (control freak), i kad me nešto ”izbaci” iz tračnica, ja sam lost. Totalno lost. Na sreću moj muž je sve suprotno od mene. Rutina? What the f**k is this s**t?
    Kako sam postala majka, osim što sam se zaljubila preko ušiju u svoju Lavicu i dobila najbolji rođendanski poklon ikad, s druge strane izgubila sam sebe, ili bar jedan dio sebe. O tome sam već pričala u jednoj svojoj starijoj objavi https://sefica.home.blog/2019/09/21/u-potrazi-za-nekom-novom-ja/ pa se neću previše ponavljati. High five majkama koje su se isto tako, odjednom, u ovom ludom ringišpilu zvanom majčinstvo, malo izgubile. Ok je to. Jučer sam s mužem odlazila na gin tonic navečer, danas u pidžami i s neurednom punđom na glavi dok mi ispada ovo malo kose što mi je ostalo, dojim na casmetino podlogama bebu koja ne želi ići leći. Oh kako sam samo znala biti umorna nakon teškog radnog dana – sada mi se čini da svi oni koji nisu roditelji ni ne znaju što je umor. Ovo je nova dimenzija umora. Još sam do prije pola godine odlazila na konferencije i sastanke, a danas ni ne znam da je Ava Karabatić predsjednički kandidat jer ne stignem pogledati dnevnik ili pročitati išta duže od komentara na fejsu u mamećim grupama.
    I ovaj blog nastao je kao zadatak samoj sebi ”Ajde Elena, moraš barem jednom mjesečno nešto napisati, izdvojiti par sati samo za sebe i svoje misli!” Shvatila sam da ne mogu sebi dopustiti da se dovedem do toga da se više ne prepoznajem. I zato mi treba posao, trebaju mi mailovi, trebaju mi kolege, trebaju mi klijenti, pacijenti, ma treba mi čak i da mi šef zanovijeta (ili da pohvali moj rad naravno). Sve mi to treba. Kao narkomanu šut. Koliko god ja voljela svoju ljepoticu, koliko god ja uživala u njenim pogledima i osmijesima, ja ću, ne odem li na posao, vjerojatno postati frustrirana i čangrizava baba. Možda zvuči sebično, ali zapravo nije. Posao može i bez mene, ali ja ne mogu bez njega. Mogu ostati još 6 mjeseci sama kući s njom, a mogu se vratiti, ne moram na puno radno vrijeme, mogu na pola. Sigurna sam da će u mojoj firmi imati sluha i za moje želje, ali moram nazad. S druge strane, godina dana odsustva je zaista puno, i za zaposlenika i za poslodavca. Iako ja svom poslodavcu vjerujem. No, svašta se u godinu dana može dogoditi. Često majke, nepravedno, iznova kreću u borbu za posao, plaću, poziciju, samo zato što su rodile. Ženska posla. Kako god okreneš, ženama je uvijek teže nego muškarcima.
  2. Mislim da je u redu da i tate vide, iz prve ruke, kako je to ostati s bebom kod kuće. Nisu oni krivi, ja nisam muškarac pa sam mislila da je posao mame male bebe piece of cake. Noup. Big mistake. Posao mame male bebe je težak. Jako. E pa dragi tate malih beba, kao što ja to nisam znala dok nisam rodila, tako ni vi to ne možete shvatiti dok ne ostanete sami sa svojim bebalinama. Izvana to izgleda ovako: ”Ajme pa nećeš ti, ona malo jede, malo se igra, malo spava… promijeniš par pelena, i to ti je to” A zapravo izgleda ovako: ne spavaš, stalno ti je beba po rukama, beba preko dana treba svu tvoju pažnju, pa ti u međuvremenu skuhaj ručak, operi robu, očisti stan. Pričaj, glumi, pjevaj. Jesam rekla nosi? Nosi. I sada ovisno o prehrambenim navikama, spremaj bocu ili daj sisu. Kuhaj tikvicu. Ne znam kako je spremiti bocu, ali dat sisu se samo čini jednostavno, zapravo je neverending story jer beba stalno sisa. Srećom imam pravo na stanku za dojenje od 2 sata svakog dana koja mi se preko HZZO-a isplaćuje čak visokih 850 kuna. Ovo je opet sarkazam. Danas se služim sarkazmom i posuđenicama.
  3. Pare. Rekla sam da je ovaj razlog na dnu liste, ali what the f**k državo? Pronatalitetna politika? Ako si žena i imaš višu plaću od 4 soma, prvih 6 mjeseci je delimitirana naknada ali drugih 6 mj imaš samo 3991,20kn? Bome, lipa pronatalitetna mjera, kao i to da je lakše upast na medicinu u Padovu nego u državne vrtiće. Od prvog travnja, navodno, naknada raste na 5.654,20 kuna, što je povećanje od 41,6 posto. Zapravo nije toliko do plaće koliko do toga što naknada za drugih 6 mjeseci baš nekako vrijeđa žene koje su, ne daj Bože, na nekim voditeljskim pozicijama, doktorice ili slično. Što me opet vuče nazad na jedan moj malo feministički post, povodom dana žena https://sefica.home.blog/2019/03/07/zasto-bi-osim-zena-i-svaki-muskarac-suprug-otac-i-prijatelj-trebao-podrzati-nocni-mars-za-prava-zena/ Hoćeš – nećeš, jesu se vremena promijenila, ali još nas svi j*** u mozak.

Idem sada uživati u svome smotuljku, dok smo još solo. Iskoristit ćemo maksimum od ovih dana što nam je ostalo, a kasnije ćemo se već Leona, tata i ja nekako snaći. Sigurna sam u to. Sretno sestre, znam da vas ima mnogo u istoj ovoj situaciji. Proći će i to ❤

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s